Gledajući
gostovanje profesora Miodraga Zeca u banjalučkoj emisiji Ljudovanje, kao i obično u njegovim TV nastupima, i ovaj put sam uživao u pregršti interesantnih anegdota u njegovoj argumentativnoj kritici Evropske unije i vještom raskrinkavanju konvencionalne kolektivističke mudrosti koja preovladava u regionu, zabilježio par tema za kasnije dublje istraživanje - poput
Karla Velikog. Međutim, ovaj put ne mogoh zanemariti par stvari koje bi trebalo da muče svakog dosljednog klasičnog liberala (libertarijanca).
Kao prvo, profesor Zec je negdje u emisiji rekao da je država najvrijedniji izum ikada izmišljen. Da je ova izjava potkrijepljena pažljivim liberalnim obrazloženjem o kakvoj se to državi zapravo radi, to ne bi bio problem. Većina libertarijanaca mogu prihvatiti takvu tvrdnju, pod uslovom da se pod tim misli na državu svedenu na osnovne funkcije zaštite života, vlasništva, i slobode ponašanja pojedinca (policija, sudovi-vladavina prava, vojska)., i vrlo malo drugih stvari. Ništa od toga u cijeloj emisiji nije rečeno.
Štaviše, u nastavku je profesor Zec naznačio kako je naš problem to što nemamo obrazovanu vladajuću elitu. Taj argument je tačan samo ako obrazovana elita shvata neophodnost minimalne države i djeluje u skladu sa takvim uvjerenjem. Ova činjenica ne smije biti zanemarena, već propovijedana do besvijesti. Međutim, čini se da profesor Zec želi vladajuću elitu koja će za narod činiti svašta nešto. To je već put u ropstvo sa neobuzdanom državom.
Otud vjerovatno i profesorov stav da je on za zaštitu domaće proizvodnje, dok se ne postigne konkurentnost. Da li je za takvo upravljanje privredom doista potrebna obrazovana elita? Za to nije potrebno obrazovanje već jednostavna korumpiranost, koje imamo u izobilju. Potrebno je samo pritisnuti prava dugmadi i nalojiti gdje treba, pa bi država odgovorila silom i odbranila svoju nejač od okrutnog tržišta.
Iskreno se nadam da je zalaganje za zaštitu nerazvijene domaće industrije bila moja pogreska u zaključivanju nečeg o čemu je profesor samo dao primjere gdje je to doista tako. No, ako profesor doista misli da treba zaštititi domaću nerazvijenu industriju, mislim da je ozbiljno u krivu. Prije svega, protekcionizam nije osobina liberalizma. Protekcionizam ne pospješuje razvoj domaće privrede, već nagrađuje mediokritet i potiče nemar i lijenost. Zašto se baviti inovacijama i unapređenjem produktivnosti ako nas je država zaštitila subvencijama, i poklopila stranu konkurenciju visokim uvoznim tarifama i regulacijama? Očit primjer iz SFRJ: automobili Crvena Zastava.
Rješenje nedostatka kvalitetnog obrazovanja koje bi proizvelo tu takozvanu pametnu elitu, kao i obrazovano i konkurentno pučanstvo, nije u opsežnoj državi koja bi se velikim silama i resursima zauzela za edukaciju, već u maksimalnoj individualnoj slobodi, tj. minimalnoj državi koja se ne miješa u posao tržišta - u ovom slučaju to bi bili edukacijski vaučeri, gdje bi se škole na tržištu natjecale za studente. Ali bez slobodne ekononomije džabe nam svo obrazovanje svijeta, čak i ako ga oružanom silom zadržimo u našim granicama.
Osvrćući se na profesorovo žaljenje zbog egzodusa mladih i sposobnih u inostranstvo, ja kažem da nije bitno to što su nam najpametniji i najpreduzetniji otišli i još uvijek odlaze, doći će novi još pametniji i sposobniji ljudi ako otvorimo vrata biznisu i slobodnoj trgovini. U slobodnom društvu ljudi ne odlaze iz zemlje, oni tamo hrle - često rizikujući vlastite živote da se dočepaju mogućnosti koje sloboda omogućava, tamo donose kapital, znanje, sirovine, energiju, sve što je potrebno za zdravu i konkurentnu ekonomiju.
Istina, domaći nekonkurentni industrijalci bi ozbiljnom liberalizacijom propali daleko brže nego što bi (kao danas decenjama odumirali) pod državnom zaštitom (na plećima poreskih obveznika), ali bi na njihovom pepelu (sa oslobođenim resursima) potom daleko prije nikli novi biznisi na zdravim temeljima. Neki od novih biznisa bili bi stranog porijekla i vlasništva, gdje bi mahom radili i tajne poslovanja izučavali naši ljudi, neki od kojih bi stečenim znanjem i iskustvom eventualno otvorili i vlastite firme. Znanjem i iskustvom u kreiranju vrijednosti na tržištu, a ne državnim protekcionizmom.
Dakle, sveobuhvatno rješenje je u sistemu koji je opsežno liberalan i koji se oslanja na tržište da građanima obezbijedi najbolje moguće proizvode i usluge, Državu treba tretirati kao neophodno zlo koje mora biti svedeno na minimum. Vlast maknuti iz većine stvari a ne dati je u ruke tobožnjim sposobnim i moralno andjeoskim državnicima, koje vec decenijama nikako da pronađemo i postavimo na vlast. Pozicija države je takva da ona raspolaže tuđim novcem za korist drugih ljudi, a što nikako ne može donijeti promišljeno i moralno ponašanje u korist društva koje predstavlja. Promišljeno jedino u vlastitu korist moćnika koji odlučuju.
Još na jednom mjestu sam naišao na sličan primjer domaćeg liberala i ekonomiste - Damir Miljević - koji takođe smatra da je potrebno zaštititi domaću privredu, tvrdeći da u nerazvijenim zemljama slobodna trgovina treba biti ograničena, jer po njegovom misljenju tržišna utakmica između razvijenih i nerazvijenih zemalja nije fer.
Ekonomista Miljević je isto viđenje ponovio i kasnije kada je naveo primjer opštine Rudo, gdje je rekao da nerazvijene opštine u BiH treba zaštititi i subvencionirati, da bi se postigla konkurentnost njenih industrija. Zanimljivo je i to da njegovi kolege sagovornici, liberal i ekonomista Admir Čavalić i liberal i politikolog Danijal Hadžović na to nisu reagovali. Bilo je to u
ovoj zanimljivoj debati u organizaciji Liberalnog foruma iz Sarajeva.
No, kako bi libertarijanci popravili opštinu Rudo? Ili bilo koju drugu opštinu, pošto su naravno sve siromašne jer smo zemlja trećeg svijeta. Tako što bi opštinu Rudo proglasili spacijalnom ekonomskom zonom u BiH i entitetu RS, i potom - ne dovodeći u pitanje državnu i entitetsku teritorijalnost - bukvalno deklarisali nultu godinu. To bi značilo isključenje iz gotovo svih državnih i entitetskih institucija, zakona, i obaveza, zadržavajuci samo policiju, osnovne pravne i sudske institucije sa funkcijom zaštite života, vlasništva, i garancije poštivanja ugovora. Slikovitije govoreći, opština Rudo bi kopirala ekonomski model Hong Konga iz 1950tih i 60tih godina. Tako bi jedna mala siromašna opština koja nema ni mnogo ljudi, ni znanja, ni prirodnih resursa, ni kapitala, a jedino sa nevjerovatno plodnom ekonomskom klimom, bez parazita i gdje svi žive od sopstvenog rada za nekoliko decenija doživjela ekonomsku transformaciju od koje zastaje dah.
Đavo je naravno u detaljima koji zahtijevaju odbacivanje toliko toga priraslog srcu i davanje šanse nečemu novom i nepoznatom. Ali ako je i liberalu teško zamisliti i svojski podržati slobodu, kako li je tek milionima građana koji uistinu vole državu. Ako ništa drugo, onda je makar na momenat vrijedilo osloboditi svoj um od zauzdavajućih kanži države i zamisliti kako slobodan kao ptica na vlastitom tlu savijaš gnijezdo iz snova.
