Bez obzira na to kako će se stvari riješiti na kraju, tj. koja će strana učiniti kakav ustupak spasavanja lica Pekingu i obratno u svrhu okončanja trenutnih protesta u Hong Kongu, važno je iskreno pogledati ko su zapravo sve glavne interesne strane umiješane i šta je zaista u pitanju za svaku od njih, jer oni i njihovi interesi su ogledalo u budućnost ove najslobodnije ekonomije na svijetu.
Građani Hong Konga kao glavni akteri su podijeljeni po pitanju samog protestiranja u nastojanju ka izborenju za univerzalno pravo glasanja. Dok većina građana Hong Konga žele univerzalno pravo glasa, nisu svi jednako spremni da uđu u sukob sa maticom Kinom da bi to i dobili. Većina onih koji protestuju su studenti. Rođeni u godinama nakon Tjenanmen masaktra 1989., oni nikada nisu iskusili haos u svom životu. U poređenju sa prošlošću, oni su rođeni i živili su u blagostanju koje je nekada bilo nezamislivo, naročito mladi ljudi koji su rođeni i odrasli su u Hong Kongu. Većina ljudi starijih generacija, koji su iskusili mnoge velike ekonomske teškoće i politička previranja u prošlosti, žele stabilnost i ne žele nikakvu konfrontaciju sa Centralnom vladom u Pekingu.
No ipak, bez obzira na njihove različite poglede po ovom pitanju, većina ljudi Hong Konga preziru Komunističku partiju, i ne žele nikakvo miješanje Pekinga u njihovoj autonomiji. Zbog toga ne čudi činjenica da je toliko mnogo ljudi starijih generacija izašlo u podršku mladim demonstrantima, kada se počelo strahovati da bi vlada Hong Konga pod uticajem Pekinga mogla upotrebiti silu da slomi proteste. Oblikovan tokom 155 godina duge istorije britanske vladavine, patriotizam građana Hong Konga danas ne uključuje komunizam, nešto što je neosporno dobro manifestovano u ovim posljednjim 2014. septembarskim - oktobarskim protestima.
No ipak, bez obzira na njihove različite poglede po ovom pitanju, većina ljudi Hong Konga preziru Komunističku partiju, i ne žele nikakvo miješanje Pekinga u njihovoj autonomiji. Zbog toga ne čudi činjenica da je toliko mnogo ljudi starijih generacija izašlo u podršku mladim demonstrantima, kada se počelo strahovati da bi vlada Hong Konga pod uticajem Pekinga mogla upotrebiti silu da slomi proteste. Oblikovan tokom 155 godina duge istorije britanske vladavine, patriotizam građana Hong Konga danas ne uključuje komunizam, nešto što je neosporno dobro manifestovano u ovim posljednjim 2014. septembarskim - oktobarskim protestima.
Međutim, želja da budu slobodni od uticaja Pekinga nije jedino što mnogi protestanti žele. Za neke, to je samo korak ka mnogo većim ciljevima. Ova "Kišobranska revolucija" takođe obuhvata grupe koje otvoreno pozivaju na punu demokratiju u Hong Kongu. Porast socijalnog populizma u posljednjih nekoliko godina je stavio pritisak na vladu Hong Konga da donosi zakone i prikuplja poreze za financiranje proširenih socijalnih programa. Frustrirani teškoćama u donošenju redistributivnih zakona zbog vladine relativne nelegitimnosti jer je pod Pekingovom komandom, cilj ovih kolektivističkih grupa je da u potpunosti demokratizuju vlast Hong Konga i tako joj daju punu demokratsku legitimnost da na sebe preuzima sve veći broj ovlaštenja u ime naroda Hong Konga. Drugi su frustrirani velikim nejednakostima za koje se najčešće okrivljuje kupovina i kontrola vlade od strane Hong Kong elite u ključnim industrijama, kao što su razvoj nekretnina. Neki su tako zaključili da bi demokratija pomogla obaranju cijena nekretnina, te se i taj izgovor koristi kao još jedan po njima dobar razlog da protestuju.
Hong Kong Vlada, čiji veliki dio kontroliše Peking, je jasno podijeljena između služenja građana Hong Konga i djelovanja na ruku vrhovnim vladarima u Pekingu. Oni koji služe interese Komunističke partije su predsjednik Izvršne vlade zajedno sa svim sudijama i drugim javnim zvaničnicima koje Predsjednik ima pravo da odabira kao i oko dvije trećine Zakonodavnog savjeta (LEGCO). Nasuprot njih su manjinski državni službenici iz logora Pan-demokratije, koji favorizuju ravnotežu u Vladi i univerzalna i jednaka izborna prava.
Moćni korporacijski specijalni interesi Hong Konga su takođe važna interesna sfera u ovim protestima. Oni su neprimjetno promijenili svoju lojalnost od Britanaca na lojalnost Pekingu, nakon povratka Hong Konga u Kini 1997. Ovde se misli na velike korporacije, koje, kao rezultat njihove duboke upetljanosti sa vladom Hong Konga tokom mnogih decenija, su uspostavile efikasne monopole i kartele u nekim od ključnih industrija, a što je stvarni uzrok tolikih pritužbi naroda Hong Konga. Prema Svjetskom indeksu burazerskog kapitalizma, (Crony Capitalism Index of the World) uprkos maloj i efikasnoj vladi, Hong Kong je rangiran kao prvi u toj listi.
Sljedeći interesni akter je Centralna Vlada Narodne Republike Kine. Kao prvo, važno je istaći to da Kini treba Hong Kong onakav kakav je sada, jer ona zavisi od Hong Konga kao važnog međunarodnog financijskog centra. Stoga, Kini ne bi bilo u interesu da danas u potpunosti integriše Hong Kong u otadžbinu, kao što to nije bilo u njenom interesu ni za vrijeme Mao Ce Tunga kada se oslanjala na Hong Kong, ne samo za financijsku pomoć, već što je još važnije, da putem Hong Konga trguje sa ostatkom svijeta. Dobar primer ovog trgovinskog aspekta su Kineske Renminbi (RMB) demonirane Dim Sum obveznice izdate od strane Hong Kong banaka, koje su spasile ugled RMB valute nakon što Panda obveznice izdate od strane banaka iz Šanghaja nisu našle mnogo stranih kupaca. Zapad ne vjeruje Šanghaju, ali vjeruje financijskom sistemu Hong Konga, koji je sa svojim Dim Sum obveznicama pomogao pretvoriti RMB u respektabilnu međunarodnu valutu, a polako u namjeri da konkurira dolaru za status svjetske rezervne valute.
Iako je Hong Kong danas od mnogo manjeg ekonomskog značaja za Centralnu vladu u Pekingu nego što je to bio za vrijeme Mao Ce Tunga ili čak u vrijeme primopredaje u 1997., značaj njegove političke poslušnosti kao neodvojivog dijela Kine i dalje je veliki. Beskrajna, a ponekad i smiješna, mantra o harmoničnom i prosperitetnom društvu recitirana je od strane zvaničnika Pekinga kad god se nađu u prilici da pričaju o Hong Kongu. Evo šta je rekao premijer Wen Jiabao u jednom od svojih posjeta Hong Kongu: "Domovina je dobra, Hong Kong je dobar. Hong Kong je dobar, domovina je dobra." Među najvažnijim stvarima za Komunističku partiju je to da su sve njene pokrajine i teritorije u skladu sa oficijelnom politikom i da su lojalni režimu jedine postojeće stranke. Svi pozivi na demokratiju bivaju brzo ugušeni, a počinioci strogo kažnjeni.
Neposlušnost Hong Konga im je posebno zabrinjavajuća, jer Centralna vlada ne može da se miješa u unutrašnje stvari Hong Konga bez opasnosti izazivanjanja globalne osude, ili još gore, ekonomskih sankcija, pa čak i izazivanja rata. Ipak, dozvoljavanje čak i samo jednoj od njenjih teritorija da krene putem demokratije će podstaći druge da slijede isti primjer. Tako da Komunistička partija vješto koristi svoje razne podanike koje su joj na raspolaganju u Hong Kongu da utiče na proteste. Pored već pomenute podijeljene Vlade Hong Konga i pristalica iz burazerskih okruga velikog biznisa, komunistički režim iz Pekinga takođe angažuje lokalne nevladine organizacije (NVO) i bande trijade za remećenje i suzbije protesta. Slična taktika sa NVO se upotrebljava u naporima komunističkih vlasti iz Pekinga u suzbijanju i ometanju sljedbenika miroljubive sekte Falun Gong u Hong Kongu.
Dakle, Komunistička partija ima mnogo više da izgubi nego samo respektabilan globalni finansijski centar, ukoliko dozvoli jednoj od svojih pokrajina da nekažnjeno sprovede demokratiju. Za komuniste u Pekingu, demokratija je bolest koja će na kraju značiti kraj vladavine jedne partije, a san o "Zhōnghuá Rénmín Gònghéguó wànsuì" (中华人民共和国 万岁; doslovno:"[neka] Narodna Republika Kina [traje] deset hiljada godina") bi u slučaju dolaska demokracije sigurno uskoro došao do svog kraja. Na stranu jedna povezana bilješka, svi znamo šta se dogodilo sa sličnom imperijom koja je predvidjela hiljadu godina Rajha od strane nacista.
Tako da izgleda da sve što Kina čini u vezi sa najnovijim protestima u Hong Kongu je to da pokušava da donese kraj nemirima u nadi za očuvanjem dosadašnjeg statusa kvo, tako da može da nastavi sa svojom suptilnom i tajnom strategijom izgradnje sve veće lojalne podrške i ostvarivanja sve jače kontrole nad teritorijom Hong Konga. Osim putem svojih dugih i uvrnutih pipaka u vlastima Hong Konga i krupnom biznisu, dio Pekingove strategije u okončanju tekućih Hong Kong protesta obuhvata i financiranje anti-protestnih grupa koje su u mnogim navratima do sada rušile štandove i govornice i sukobljavale se sa demonstrantima.
Konačno, u protestima su umješane i međunarodne interesne sfere, bez kojih sadašnji protesti ne bi bili ni pokrenuti u ovom trenutku, a kamoli da bi bili tako dobro organizovani i financirani. Glavna među njima je Vlada SAD, koja je nedavno priznala da financira pokret Occupy Central, kroz mnoge nevladine organizacije Hong Konga. Na primjer, američka nevladina organizacija sa sjedištem u Vašingtonu a pod nazivom "National Endowment for Democracy" (NED), zajedno sa svojim brojnim ograncima po čitavom svijetu, je zloglasna u raspirivanju nevolja širom svijeta kroz financiranje grupa koje pokreću šarene revolucije i svrgavaju demokratski izabrane vlade država. Ustanak “Arapsko proljeće” na Bliskom istoku i “Euromaidan” građanski nemiri i državni udar na vladu Ukrajine, koji su doveli do ratova i mnogo stotina hiljada ubijenih i raseljenih ljudi, akcija koja se nastavlja u nedogled i danas, samo su neki od skorijih primjera američkih subverzija po svijetu. Rad NED-a u Hong Kongu sa raznim lokalnin nevladinim organizacijama je već godinama u toku, i što je urodilo plodom pošto su njihovi podanici među najorganizovanijim i najbučnijim grupama na protestima.
Ali pitanje je, naravno, zašto? Zašto bi vlada SAD stvarala haos za haosom širom svijeta? I od svih mjesta na svijetu, zbog čega to čini čak i u Hong Kongu? Njihov razlog o zasigurno nije bilo u cilju osiguranja opstanka demokracije u svijetu, kao što bi to oni željeli da svi u svijetu vjeruju. Već se tu radi o imperijskoj oholosti Vašingtona, u namjeri da dominira svijetom. Riječ je o globalnoj ekonomskoj, financijskoj i vojnoj hegemoniji, neophodnoj za održavanje od kolapsa američke kule od karata. To je namješteni sistem čija je svrha podizanje profita Wallstreetu i vojno-industrijskom kompleksu.
Financijski sistem SAD je Ponzi šema (razbojnička prevara), održavana u životu samo sposobnošću američke vlade da upotrebljava silu i propagandu u izvlačenju poreza od svojih građana, ogromnim državnim pozajmljivanjem kredita od stranaca, i što je najvažnije inflacijom kroz štampanje novca bez pokrića. Ovaj posljednji metod je posebno moguć statusom dolara kao svjetske rezervne valute, što američkoj vladi omogućava beskrajno štampanje dolara i njegovo odlaganje na ostatak svijeta kao najveći američki izvoz. Da bi ovaj truli sistem mogao nastaviti da funkcioniše, američka država mora održavati ekonomsku, financijsku, i vojnu nadmoć nad svim mogućim državama rivalima, u svojoj misiji održavanja potpune hegemonije nad svijetom. Održavanje dominacije poziva na ogromnu potrošnju na medijske korporacije (prestitutke) u cilju ispiranja mozgova narodnim masama kod kuće i širom svijeta, zatim na sprovođenje bezbroj tajnih operacija na svim kontinentima, i na održavanje daleko najvećeg vojnog budžeta na svijetu, koji je veći od budžeta sljedećih osam najvećih vojski u svijetu zajedno.
Jednostavno rečeno, Vašington ne želi Kinu, sada najveću ekonomiju svijeta, sposobnu da lansira sopstvenu rezervnu valutu, niti da to uradi zajedno kao dio asocijacije pet nacija grupe "BRICS", i jedno i drugo rješenje koje bi moglo parirati američkom dolaru i donijeti konkurenciju Svjetskoj banci i MMF-u. Amerika ne želi Kinu sposobnu da konkuriše američkim nacionalnim interesima širom svijeta. Ona ne želi Kinu sposobnu da ispoljava svoju vojnu moć da zaštiti svoje nacionalne interese u svojoj geografskoj sferi uticaja a u kojoj SAD ima pretenzije. Stoga Amerika preferira Kinu rasparčanu na manje i slabije zemlje, koja ne može da napravi bilo kakav ozbiljniji izazov američkoj hegemoniji u bilo kom pogledu. U tu svrhu, SAD koristi Hong Kong da oslabi i destabilizuje Kinu na koji god način je to moguće.
Tako da gledajući iz perspektive šahovske ploče Vašingtona, Hong Kong demonstranti nisu ništa više nego samo korisni idioti, alati za unapređenje interesa američke vlade i njenih korporacijskih saradnika. S druge strane, američka vlada s aktima eksploatacije ljudi Hong Konga, putem iskorištavanja njihovih istinskih pritužbi i protesta za unapređenje sopstvene agende destabilizacije i slabljenja Kine, podržavanjem i pružanjem financijskih resursa različitim populističkim grupama u Hong Kongu, u stvari odvlači građane Hong Konga od realnih i stvarnih problema, ignorisanjem i zaboravljanjem činjenica koje čine ovo mjesto toliko prosperitetnim, i privlačenjem populističkih pritisaka za istinsku demokratiju, koja će polako ali sigurno ovaj svjetionik ekonomske slobode staviti na put socijalističke Evrope, Kube, i Sjeverne Koreje.
U narednim danima čitajte moj sljedeći članak o tome zašto demokratija nije jednako sloboda, i zašto će demokratija uništiti Hong Kong.
