Platonova alegorija pećine kao oličje medijske doktrinacije društva

Bez obzira na šokantno razočarenje i višednevno tugovanje i razjarenost velikog broja pristalica Hillary Clinton zbog njenog poraza u američkim predsjedničkim izborima, ono što se njihovim porazom zapravo uistinu dešavalo ukazuje da je realistično za očekivati da se u umovima većeg nego ikad broja javnosti odigrava puno objelodanjenje Platonove Alegorije pećine, u njihovoj percepciji prema mainstream medijima.

Oni koji u proteklim američkim predsjedničkim izborima nisu bili u stanju uvidjeti očiglednu i bestidnu pristrasnost svih američkih pa i svjetskih mainstream medija  - ignorisanjem objavljivanja relevantnih procurenih Wikileaks informacija o nemoralnim i kriminalnim radnjama pojedinih kandidata, otvorenom diskriminacijom predsjedničkih kandidata (Trump, Johnson, Stein, ...) proizvodnjom pristrasnih ekspertnih mišljenja, manipulacijom javnosti namještenim anketama, saučesništvom u namještanju debata tajnim dostavljanjem pitanja, i na kraju holivudskim glumljenjem šoka zbog pobjede Trumpa koju - prema njihovim tvrdnjama - niko nije predvidio - teško da će za to imati bolju priliku sve do narednih izbora 4 godine kasnije.

Ali činjenica da je uprkos medijskog rata u korist američke Demokratske stranke, Hillary Clinton, i korporacijske mašinerije koja je stajala iza njih ipak pobijedio Trump je indikator da je dobar dio američke javnosti već neko vrijeme okrenuo leđa propagandnim manipulatorima.  Tome ide u prilog i činjenica da mediji iz godine u godinu ozbiljno gube publiku, gdje javnost sve više otkaziva kablovsku TV pretplatu i okreće se alternativnim medijima.  Zahvaljujući internetu i društvenim medjima, danas, mali ali rastući segment društva na najdostupniji mogući način konzumira i upoređuje lepezu online medijskih izvora kako bi imali dovoljno informacija za formiranje vlastitih zaključaka o istini.  Šokirani informacijama do kojih dolaze i duplo šokirani medijskim neizvještavanjem i manipulacijama informacija, sve veći broj građana se u inat upušta u vremenski zahtijevno informiranje i debatiranje unutar svojih poznaničkih krugova.  Među njima je takođe sve veći broj onih koji - zbog toga što su doboko zagrizli i vremenom postali eksperti u razotkrivanju medija - se odlučuju da i sami postanu dio alternativnih medija.  Sve to je ohrabrujući trend koji mi zaljubljenici individualne slobode možemo proslavljati, jer on se više nikad ne može zaustaviti i samo će još brže rasti.

Da bismo došli do odgovora zašto mainstream mediji ne obavljaju svoj posao savjesno kako se od njih to i očekuje, potrebno je preispitati naša uvjerenja o stvarnoj svrsi i odgovornosti medija.  Da njihova "sveta" funkcija možda nije da budu "nepristrasni" bilježnici i reporteri čovjekovih djela i vrlina, već da im je svrha proizvodnja vijesti i izvještavanje sadržaja koji će im donijeti profit.  A što jednostavno objašnjava činjenicu da mediji mogu biti i često jesu kupljeni i plaćeni da promoviraju agende koje često pomućuju, iskrivljuju, i prikrivaju stvarnost, u korist onih koji kupuju njihove propagandne usluge.

Iako je Platon napisao Alegoriju pećine sa namjerom da slikovito objasni svoju (pogrešnu) mističku viziju stvarnosti i imaginacije, ona daleko bolje oslikava današnju stvarnu - a potresnu - ulogu i uspjeh medija u manipulaciji društva.  Možda će ova uistinu ironična animacija stanja doktrinacije društva ponukati još neke da prestanu biti žrtve propagande i da potraže istinu drugdje, u raznolikijim medijima na tržištu.  Bez istine nije moguće razumno i moralno odlučivati, istina je ključna ako želimo živjeli u svijetu sa manje ratova i razaranja a više mira, pravde, kooperacije, prijateljstva, i prosperiteta.

Slobodarski nastupi Ivana Pernara zaslužuju podršku libertarijanaca

Prateći političke nastupe Ivana Pernara u Hrvatskom saboru i u medijima, nemoguće je nezapaziti pažnju javnosti koju su privukle njegove kritike hrvatske i EU politike.  Svojom govorničkom vještinom često potkrijepljenom jednostavnim činjenicama uspijeva privući pažnju svih jugonostalgičara, okorjelih kolektivista, i svih normalnih ljudi bez nacionalističkih nastrojenja - a sa željom za mirom i suživotom kroz istinsku slobodnu kulturološku razmjenu i zbližavanje naroda koji imaju toliko toga sličnog i zajedničkog.

Ali Pernar pravi i ozbiljne ekonomske pogreške koje se ne mogu progutati.  Po nekim mojim procjenama, čini se da Pernar stoji korak između današnje političke stvarnosti i nekakve blaže liberalne političke opcije, koja tek treba da se nekad u budućnosti pojavi.  Postoje indicije da je Pernar evoluirao ka - društvu prihvatljivijem - socijalnom i protekcionističkom nastrojenju, pošto je nekada pisao free market orjentiran blog - kojeg više nema.  Da li je ta promjena posljedica politickog oportunizma ili promijenjenih uvjerenja, ostaje da ga o tome nekada i upitamo. U svakom slučaju, mislim da sa svim svojim vrlinama i manama taj mladi čovjek ima ogroman potencijal postati omiljeni političar, ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom regionu. Ako već to i nije!?

Ja sam uvijek bio sličnog gledista, da libertarijanci politički trebaju nastojati pružiti ruku jugonostalgičnom i kolektivističkom segmentu društva, a naravno odbaciti rasističke struje koje se zbog privlačnosti našeg pro-tržišnog stajališta oko nas lijepe, kroz poruku da nema ništa loše u zbližavanju ljudi u regionu, ali da to treba biti - ne umjetnim utjerivanjem "čuvanja bratstva i jedinstva kao zjenicu oka svoga" već - na individualnoj bazi bez politike, kao i kroz jasnu poruku da mi želimo riješiti sve više rastuću potrebu socijalne pravde, i to jedino izvedivim i dokazanim rješenjem: smanjenjem i eliminacijom same potrebe za državnom preraspodjelom plodova individualnog rada.  Dakle, promocijom neprikosnovenosti individualne slobode i vlasništva, koje će potaknuti pojedinca na rad i stvaranje bogatstva - nevidljivom rukom Adama Smitha - rezultirati promociji blagostanja najvećeg broja ljudi.

Već neko vrijeme iželjkujem čuti takvo nešto od Ivana Pernara, ali ništa.  Kada bi otvoreno i bez rezervacija stao u zaštitu slobode koju toliko puta strastveno spominje u nekim pitanjima a površno ili čak zanemaruje u drugim, automatski bi dobio podršku malog ali intelektualno aktivnog libertarijanskog segmenta društva, i u Hrvatskoj i ostalim u zemljama regiona.  Bez obzira da li će se takav šampion slobode spontano pojaviti iz hrvatskog saborskog ormara, vrijedi nastaviti graditi libertarijansku intelektualnu mišićnu masu, koja će - osim sve većih nastupa libertarijanaca u medijima - u dogledno vrijeme početi izbacivati dokazane šampione slobode na političku scenu zemalja regiona.

A sve Pernarove nastupe koji se podudaraju sa libertarijanizmom vrijedi podržati. Takođe, njegove ideje koje se kose sa slobodom pojedinca treba bez izuzetka kritikovati.  Ali okanimo se čiste plitke ljudske ljubomore ili netrpeljivosti i napada ličnosti zbog nepodudaranja u nekim ili čak u većini političkih pitanja.  Podržimo apele na povratak individualne slobode njenim vlasnicima svaki put kada se ona promoviše, jer sloboda je dragocjena bez obzira ko je šampion što poziva na njenu neupitnost.